Poglavlje 4:
Kako organiziraš sebe i svoje vrijeme

Organizacija obuhvaća:

prioritete, rokove, delegiranje, fokus, navike, sastanke, mailove, zabilješke, task liste i puno drugih stvari...

Vrijeme ne možeš uštedjeti.
Možeš ga samo potrošiti.

Nitko nema problem s vremenom.
A svi imaju problem s time na što ga troše.

I da bude jasno:
vrijeme ne možeš ni kupiti ni nabaviti bez obzira da li se zoveš Elon Musk ili Chuck Norris.
Stalno sam tražio bolji sustav. Bolji planer, novi rokovnik, bolja aplikacija, bolja lista...
Isprobao sam sve oblike papira, Outlook, Google suite, Todoist, Notion, post-it papiriće po monitoru.

Svaki novi alat je držao neko vrijeme, pa onda više nije "pio vodu".

Problem nije bio alat. Problem je bio što sam svaki dan radio dvadeset stvari, a nijedna od njih nije bila ona koja  stvarno mijenja rezultat.

Najgore je što se to ne osjeća kao neuspjeh. Osjeća se kao redovan naporan dan. I nisam bio sam, "svi smo tako uvijek radili."
Riješio sam inbox od mailova i zabilješki, obavio dva sastanka, tri poziva, ugasio dva požara...
i došao doma krepan k'o da sam se popeo na Triglav i Vaganjski vrh u istom danu.

Nitko mi nikad nije rekao da sam dan potrošio na tuđe prioritete. Nekad sam si mislio da bi mi bilo bolje da sam manje "efikasan", i da bi bilo bolje da se malo više razgovaram sam sa sobom i da skužim što bi zapravo bilo stvarno važno.

Ove četiri knjige pokrivaju to s četiri strane:
kako izbaciti sve iz glave, kako promijeniti ono što radiš svaki dan bez volje i motivacije, kako zaštititi vrijeme za posao koji stvarno nosi, i kako reći ne.

Opet su četiri, možda mi dođe inspiracija pa dodam još koju.

Ovdje je moja ideja da prestaneš tražiti bolji alat i počneš gledati na što ti odlaze dani, mjeseci i godine.

Getting Things Done,
David Allen

Tzv. GTD je klasik i vjerojatno najviše kopirana knjiga o produktivnosti ikad.
Hrpa objava na LinkedInu je nečija obrada Allena i njegovih ideja.

Njegova ključna ideja: glava ti služi za razmišljanje, ne za pamćenje!

Sve što ti tutnji po glavi (iz)vadiš u sustav kojem vjeruješ i uz svaku stavku napišeš prvi konkretan korak. Tek tad glava prestane u tri ujutro vrtiti popis stvari koje nisi napravio.

Meni je najviše promijenilo jedno pravilo: svaka stavka mora biti sljedeća fizička radnja. Ne "dogovori ugovor s dobavljačem", nego "poslati mail Stipi i pitati rok isporuke". Ovo prvo stoji na listi tri tjedna, ovo drugo napraviš čim sjedneš za komp.

I preporuka za stvari koje traju manje od 2 minute (ne stavljaj u liste, nego napravi odmah).


Najslabija je tamo gdje te savršeno organizira, a nigdje ne kaže što je važno. Neke nebitne stvari sam imao besprijekorno organizirane, sve dok ih nisam pobacao i obrisao!
Mogao sam uštedjeti i vremena i gigabajta ...  

GTD služi da makneš sve što smeta, a ne da se sve savršeno posloži!

Ovo je link na moje viđenje knjige: Getting Things Done, što nedostaje i kako to dodati

Atomic Habits,
James Clear

Najbolja knjiga o navikama koju sam pročitao, a to je kategorija u kojoj ih ima na tone i sve prepisuju jedna od druge.

Njegova ključna ideja: ne mijenjaš se ciljevima, nego sustavima.

Cilj ti da smjer, ali ono što stvarno odlučuje je što napraviš u utorak u sedam ujutro, onda kad ti se ne da. Clear to kaže grubo: ne dižeš se na razinu svojih ciljeva, nego padaš na razinu svojih sustava.

Druga stvar koja radi: identitet ide prije navike!
Ne kažeš "moram vježbati svako jutro", nego "ja sam čovjek koji vježba svako jutro". Zvuči kao spika za malu dicu, ali radi!

Meni se najviše dojmilo pravilo "nikad dva puta zaredom". Preskočiš dan, ok, ljudi smo.
Preskočiš dva i to onda više nije preskok nego nova navika.


Najslabija je tamo gdje su svi primjeri osobni: trčanje, čitanje, zubi.
Kako to prevesti na tim od pet ili deset ljudi moraš sam smisliti, a tu je zapravo najveći novac.


Ovo je link na moje viđenje knjige: Atomic Habits, što nedostaje i kako to dodati

Deep Work,
Cal Newport

Cal Newport je profesor informatike koji tvrdi nešto što nitko ne želi čuti: sposobnost da se koncentriraš na jednu tešku stvar bez prekida postaje rijetka, i baš zato vrijedi sve više.

Njegova ključna ideja: postoji "duboki" i "plitki" rad, i to je potpuno druga priča!

Plitki rad su mailovi, sastanci, Slack, potvrde, prepravke. Izgleda kao posao, puni dan, čovik dođe doma mrtav. Ali to je rad koji bi mogao napraviti bilo tko, ili s vremenom i AI.
Duboki rad je ono što stvarno stvara vrijednost, i njega ne možeš raditi u pauzama između notifikacija.

I ne radi se samo o tuđim prekidima, nego o tome da ti sam ne možeš izdržati bez prekida, a to je navika koju si sam gradio godinama.

A meni je ovo bila turbo fora: ako u kalendaru imaš samo sastanke s drugim ljudima, i nemaš sav posao koji radiš onda je to znak velikog problema.
A moja interpretacija ovog problema glasi: "drugi su važniji od tebe jer ti svoje vrijeme ne cijeniš".
Promijeniti, hitno!

Najslabija je tamo gdje Newport sve ovo piše kao redoviti profesor na faksu: akademska zajednica, praktički nema šefa, nema kupaca, nema vrtića koji se zatvara u pet.
"Ma nemoj me ...., i tata bi, sine!?" (Citat iz filma "Ko to tamo peva")
Lako je isključiti mail kad o mailu ne ovisi naplata.

Ovo je link na moje viđenje knjige:
Deep Work, što nedostaje i kako to dodati

Essentialism,
Greg McKeown

Ovo je knjiga o jednoj riječi: o riječi NE.
Jako moćna riječ i koristimo je premalo.

Njegova ključna ideja: razlika između ljudi koji nešto naprave i onih koji su stalno u trku nije u tome koliko rade, nego u tome što su prvi odabrali nekoliko pravih stvari i pristali propustiti sve ostalo.

McKeown to zove "manje, ali bolje", a ja "manje je više". Nije riječ o tome da napraviš manje posla, nego da manje toga uzmeš na sebe.

A ovo je za zapamtitit: ako ti sam ne odrediš prioritete, odredit će ih drugi umjesto tebe. Ovo vrijedi uvijek i svugdje!

I zlatno pravilo: svako "da" je automatski "ne" nečemu drugome, samo se to u tom trenutku ne vidi. Kad te sljedeći put netko nešto pita, ne pitaj se "mogu li ja to stisnuti", nego "što neću napraviti ako ovo prihvatim".

Meni je fora da to zapravo napada osjećaj krivnje. Većina nas ne kaže NE jer misli da je nepristojno, ili nezgodno, ili da će propustiti priliku.
McKeown ti lijepo pokaže da je to matematika, a ne tvoj karakter ili impulzivni inat ili nešto treće.

Najslabija je tamo gdje pretpostavlja da ti imaš izbor. Kad ti tri kupca nose osamdeset posto prihoda, tvoj "ne" nije strateška odluka nego luksuz. Knjiga bi bila puno korisnija da objasni kako doći u poziciju u kojoj možeš birati, jer to je pravi posao.

Ovo je link na moje viđenje knjige:
Essentialism, što nedostaje i kako to dodati
Created with